Megastore Hrvatska

Novinarstvo Branka Mijića je sazdano na kategorijama koje je sve teže pronaći u poprilično degradiranoj, srozanoj pa često i jadnoj profesiji. To je Stav bez ostatka i pardona, u kost i do kraja, uz hrabra pa i čudna predviđanja što se najčešće ostvaruju. To je priča koja taj stav izdiže iznad pukog lamentiranja i šupljeg teoretiziranja te ga čini zanimljivim i dojmljivim. To je potom spisateljska obrada koja ukazuje na zavidno obrazovanje i umijeće lijepog pisanja. Konačno, to je zaključak što zvoni čineći cijelu storiju pamtljivom. Teza, eksplikacija, obračun, zaključak kao pouka. Ovaj rijetko humano grubi autor doista zna što hoće kazati, na koga je to što kaže adresirano, ko će kod kuće a ko na širem planu dobiti po nosu zbog kvake u cijeloj priči. Usput, kroz tih istih četrdesetak redaka, čitalac će saznati pride i štošta o Sofoklu i Antigoni, Henryju Milleru ili Hugenotima, Himmleru i Katarini Medici, Danielu Cohn-Benditu, Josipu Brozu, Sizifu, Papi Benediktu XVI, Platonu ili Urlike Meinhof... I niko od njih nije višak, niti je tu tek radi egzibicionizma ili nepotrebnog potvrđivanja autorove pameti i obrazovanja. Znanje Branka Mijića za stalnog čitaoca kolumni nekako je prirodna, usputna, sasvim ležerna i, reklo bi se, očekivana činjenica (...) Mijić će se pozabaviti i Bushom i Palestincima, Bosnom i Mladićem, Slovenijom i naročito crkvom mimo Boga, homoseksualcima kao pravom i bjelosvjetskim diktatorima kao mentalitetom, Jasenovcem, penzionerima, talibanima i amebama, ali ne zato da bi zadivio širinom tema kojima se bavi, već zato što se baš tim pričama, i to baš tih dana kada ih se on dohvatio, bave i domaćice i vojnici, rokeri i lopovi, nekada radnička klasa a sada populacija, partizani, konobari i javno uvažavani zločinci... U njegovim kolumnama na neki čudan način progovara se jezikom tribuna čije su misli temeljito ukorijenjene u elementarno narodsko poimanje pravde i pravice.