Zidar đavoljeg mosta

U ovom romanu (temeljito prerađenoj verziji djela Okovani snima) autor donosi romansiranu povijesnu fresku iz druge polovice 17. stoljeća, radnja koje počinje na dan katastrofalnog potresa što je razorio Dubrovnik 6. travnja 1667. godine: jedan putnik, kojemu je Grad trebao biti posljednja postaja na 22 godine dugom putu Balkanom - u trojakoj misiji, skupljača informacija o svim vrstama privrednih djelatnosti, ispovjednika i propovjednika, te tumača snova ljudima koje je tih godina susretao - ostao je bez goleme zbirke zapisa o svemu zamijećenom tijekom dugih godina lutanja balkanskim bespućima; spasio je samo tajnu geografsku kartu područja južno od Save i Dunava do Egeja, sa stotinama jedino njemu znanih znakova... a izostao je i njegov susret s poslodavčevim predstavnikom koji je tog dana trebao doploviti venecijanskim brodom iz Korčule. Jorgis Nikoloudis, poput brodolomnika koji se plodova dvadeset i dviju godina svojih lutanja drži još samo s pomoću mape skrivene u monaškom pojasu, spontano polazi prema franjevačkom samostanu na Visovcu - iz kojega je godinama dobivao upute i plaću - ili prema manastiru Krka?... gdje bi, kao grčko-pravoslavni redovnik, mogao naći privremeno utočište; tijekom tjedna putovanja Dalmacijom opustošenom mletačko-turskim ratom susreće žene i muškarce raznolikih sudbina - s odrazima u njihovim neobičnim snovima, koje im tumači, ocrtavajući svojim riječima imaginarne krajolike kojima tumaraju njihove duše - te se prisjeća događaja u svom životu obilježenom teškim izazovima tijelu i duši, savjesti i razumu. Zidar đavoljeg mosta roman je triju tokova/razina radnje: u njemu se prepliću kadrovi biografije središnjega lika, čovjeka osebujne utilitarne misije (što bismo ju danas nazvali privrednom špijunažom), njegovog iskustva duhovnika koji ne zna za kompromise ni licemjerje, te slike iz života ljudi kojih se sudbinski putovi ukrštaju ili dodiruju s njegovima. Obogaćen snažnim dijalozima, slikama jarkih boja mediteranskog podneblja, vječnim humanim vrijednostima ozračenim vremenom zločina i stradanja, prizorima u kojima se gubi granica stvarnog i fantastičnog, zdravorazumskog i mističnog... ovaj tekst je poput rijeke asocijacija u čije meandre pisac uvodi eros i tanatos, malodušje i strast, mržnju i odanost, opačinu i pohlepu, bezvjerje i strah od Boga i njegove neuhvatljive pravde... stvarajući snažnu fresku kojom, slijedeći svoje poslanje, kroče i susreću se arhetipske osobnosti, oslikane plastično poput likova chiaro-scuro ikona zatečenih u krajoliku situacija što od njih ponajprije zahtijevaju svjedočenje svijesti o Božjemu daru i naumu, o svrsi njihova dolaska na svijet. Iako je radnja ovog djela smještena u stvaran povijesni kontekst 17. stoljeća i konkretan geografski prostor od Bosne i Dalmacije do Peloponeza i Trakije, ono nije povijesni roman, nego u ljutu kamenu isklesana storija o neprolaznim iskušenjima i vrijednostima kojima se ljudsko biće, sputano nesklonošću sudbe,